Emocije su nešto s čime se svi svakodnevno susrećemo. Radost, tuga, ljutnja, strah samo su neke od njih… Nisu nam nepoznati ni složeniji osjećaji poput ljubomore ili tjeskobe. No, znamo li zaista uvijek prepoznati kako se osjećamo? Kada zapitam klijente tijekom psihološkog savjetovanja, kako se osjećaju, odgovor je često „dobro“. „Dobro“ je odgovor kojeg dajemo gotovo automatski, baš kao odgovor „Što radiš“ – „Ništa“. Odgovor „dobro“, često prati ili usiljeni smiješak ili pak neverbalne poruke daju obris realnog emocionalnog stanja. Kada malo zagrebemo ispod fasade, otkrivaju se razna lica, prividno neutralnog emotivnog stanja: tuga, strah, beznađe, osjećaj neizvjesnosti, iscrpljenosti. Ako idemo korak dalje, možemo li kontrolirati te neugodne osjećaje, ostajemo li pri tome „hladne glave“?
Ako je emotivni svijet odraslih tako složen, što se događa u emotivnom svijetu djece? Ako se mi često borimo s prepoznavanjem svojeg emotivnog stanja, kako se djeca u tome snalaze? I što je važnije – imaju li razvijenu samokontrolu?
„Emocionalna inteligencija“ –što li je to?
Emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja osjećaja, kako svojih tako i tuđih, ali i njihova jasnog identificiranja, razumijevanja te sposobnost njihova kontroliranja. Sažeto rečeno, ona se odnosi na emocionalne i društvene vještine. Osobe koje imaju razvijene takve emocionalne vještine, lakše se mogu nositi za zahtjevima i pritiscima okoline, a psiholozi kažu da su to osobe koje imaju razvijenu emocionalnu inteligenciju.
Emocionalna inteligencija se sastoji od pet dimenzija, odnosno područja:
- Prepoznavanje svojih emocije i razumijevanje zašto se tako osjećamo
- Nošenje s emocijama i upravljanje njima
- Motivacija u osobnom rastu i dolaženje do cilja ostvarivanjem malih koraka
- Empatija – prepoznavanje emotivnog stanja drugih ljudi
- Socijalne vještine koje doprinose kvalitetnim međuljudskim odnosima
Emocionalna inteligencija vrlo je važna u odgoju djece, a često vrlo zanemarena.
Iako se puno pažnje posvećuje znanju i učenju novih vještina, emocije ostanu po strani.
Emocionalnu inteligenciju je moguće naučiti i važno je da se krene u tom smjeru već u ranim godinama. Istraživanja su pokazala da djeca s razvijenijom emocionalnom inteligencijom postižu bolji uspjeh u školi, lakše pronalaze posao, zadržavaju ga i postižu bolje uspjehe u njemu, općenito su zadovoljnija i uspješnija.
Što učiniti?
- Gledajte svijet očima djeteta – pokušajte sagledati situaciju iz „djetetovih“ cipela. Poštujte osjećaje djeteta i njegovo mišljenje. To ne znači nužno da se s njime slažete, već da ga poštujete kao osobu. Kako to napraviti? Odgovorite djetetu tako da sažeto prikažete situaciju i osjećaje u kojima se dijete nalazi. Možete reći: „Vidim da te je ona djevojčica jako uznemirila. Tužna si jer se ne želi igrati s tobom“. Na taj način poštujete osjećaje djeteta, bez obzira što možda mislite da pretjerano reagira ili da situacija nije „tako strašna“. Dijete gleda svijet iz svoje perspektive. Prepoznajući i izgovarajući to što dijete trenutno doživljava i osjeća, poručujete djetetu da je uredu tako se osjećati, a ujedno mu olakšavate prepoznavanje njegovih osjećaja. Dijete će se na taj način osjećati prihvaćeno, a s time se izgrađuje i vaš odnos povjerenja.
- Emocionalna kontrola – Najrašireniji problem s kojim se suočavaju današnja djeca na emocionalnom planu nedvojbeno je kontrola bijesa.Jedna od zanimljivih igara kojima dijete kontrolira bijes je igra kornjačin način. Djetetu se savjetuje da, kad osjeti potrebu za bijesom, tučnjavom, zamisli da je kornjača koja se povlači u svoj oklop. Ruke mora držati uz tijelo, stopala skupljena, a bradu prema prsima. Tako treba stajati dok ne nabroji do deset, duboko dišući. Djeca predškolske dobi opisanu igru tako i doživljavaju, a zapravo se radi o psihološkom triku. Držeći noge i ruke skupljene, nije im zgodno nikoga udariti. Brojeći do deset i duboko dišući, šalju poruku mozgu da smanji proizvodnju kemijskih tvari koje izazivaju agresivnost (katekolamini). Spuštajući bradu prema prsima, dijete prekida kontakt pogledom sa svojim protivnikom i tako gubi volju da se potuče.
- Naučite dijete rješavanju problema – kada dijete uđe u neki konflikt, emocije često postanu burne. Kako bi se situacija mogla riješiti, najprije se emocije trebaju smiriti. Potrebno je prihvatiti djetetove osjećaje takve kakve jesu te naučiti ga da ih na primjeren način izrazi. Nakon smirivanja se otvara prostor za rješavanje problema. Ponekad to oni mogu riješiti sami, a ponekad im je potrebna naša pomoć. Nemojte se gurati kako bi riješili problem umjesto djeteta, jer to može poslati poruku da mu ne vjerujete. Imajte povjerenja u njega i budite spremni pomoći kada se to od vas traži.
- Igrajte se – ako primijetite da dijete u posljednje vrijeme ima negativni trend ponašanja, vjerojatno ga nešto muči. Razgovarajte o tome, ali što je važnije – igrajte se. Djeca se lakše izražavaju i uče kroz igru. Na taj način lakše im je pokazati osjećaje i nositi se s njima. Neke osjećaje teško je izraziti riječima, čak i nama odraslima. Ali zato kroz igru možemo postići mnogo. Možemo riješiti problem bez da pričamo o njemu.
- Neverbalna komunikacija – znate li da se, prilikom razgovora, najveći dio poruka prenosi neverbalnim putem, primjerice izrazom lica, pokretima, držanjem i tonom glasa? Ovo važno područje emocionalne inteligencije također se može vježbati, kroz različite igre, primjerene dobi djeteta:
- Igra bez tona(7-12 godina) – Prikažite djetetu film bez tona. Dajte mu bod svaki put kad uspije opisati kako izraz lica, gesta ili držanje otkrivaju ono što osjeća lik u filmu.
- Odglumi osjećaj(6 i više godina) – Na 20 karata napišite riječi koje označavaju različite emocije. Neka svaki igrač odglumi osjećaj u roku tri minute, naravno onaj osjećaj koji izvuče s karte. Osoba koja pogodi zadržava kartu i izvlači sljedeću.
- Pogodi osjećaj(5-10 godina) – Pet puta snimite istu rečenicu, ali je svaki put pročitajte drukčijim tonom, koji odražava drugi osjećaj. Djetetu dajte bod svaki put kad pogodi o kojem se osjećaju radi.
Krenite zajedno s djetetom u zabavni svijet emocionalne inteligencije! Ukoliko vam je potreban savjet i podrška u tome, slobodno se obratite u psihološko savjetovalište vrtića.
Pripremila:
Barbara Miletić, psihologinja
Literatura
