Odgoj za budućnost

Odgoj djece nekad i danas u mnogočemu se razlikuju, iako imaju potpuno isti cilj: sretno i uspješno dijete – čovjeka. U redu je težiti tome cilju, no tu postoji nekoliko pitanja za promišljanje. Sreća i uspjeh su relativni pojmovi i za svakog pojedinca mogu značiti nešto sasvim drugačije, pa tako i za svako dijete, koje će odrasti u mladog čovjeka čije se poimanje uspjeha i sreće ne mora nužno podudarati sa našim. Osim toga, problem postoji u samoj činjenici da je cilj nešto što nas usmjerava ka budućnosti. Promišljati o budućnosti je poželjno, no ono nosi sa sobom određena očekivanja i strahove, pa postoji opasnost da se u brizi za budućnost izgubi svijest o važnosti sadašnjeg trenutka, odnosa koji imamo sa djetetom i prema djetetu.

Dijete živi u potpunoj sadašnjosti. U jednom trenutku plače i proživljava dramu zbog npr. neke neispunjene želje, a već u drugom trenutku se veseli novom životnom izazovu. Ono ne živi u prošlosti, niti u budućnosti i to bi trebalo poštivati, a ne podcjenjivati. Trebalo bi iz toga učiti. To ne znači da dijete nije potrebno štiti od mogućih štetnih posljedica kojih ono još nije svjesno, ali pretjerana zaštita, predrasude, predviđanja i planovi ne dozvoljavaju djetetu ono najvažnije: iskustveno učenje, presudno za njegov zdrav razvoj, koji će onda vjerojatno iznjedriti toliko željeni uspjeh i sreću.

Dijete uvijek surađuje s odraslima, iako to često ne izgleda tako. Razlog je taj što su odrasli fokusirani na verbalne poruke, pa stoga nesvjesno podcjenjuju djetetovu sposobnost komuniciranja na svim razinama. Drugim riječima, dijete čita našu dušu kao otvoreno knjigu!
Npr. majka koja ima pretjerani strah od odvajanja, nerazriješene misli i emocije, te nepovjerenje u ustanovu i odgojiteljice prenijeti će taj strah na dijete, iako će verbalno komunicirati nešto sasvim drugo. Takvo će dijete vjerojatno puno teže podnijeti adaptaciju, jer će zapravo surađivati s majkom kojoj je potrebno puno više vremena za prihvaćanje novonastalih okolnosti.

Otac koji ima snažan „muški“ ego i u dobroj namjeri poučava svoga sina da ne bude „mamina maza“, vrlo vjerojatno će u budućnosti imati „fakina“, punog ljutnje i agresije prema sebi ili drugima, ispod čega se zapravo krije nesigurno i uplašeno dijete, koje surađuje i ispunjava očeva očekivanja. Ako malo dublje razmislimo, kod ovog oca je također prisutan strah, koji ne treba osuđivati. Strah od budućnosti. Strah koji bi trebalo osvijestiti, prihvatiti i otvoreno komunicirati. Prvo sa samim sobom, a zatim i sa drugima, odnosno vlastitim djetetom.

odgoj za buduć2

Odnos i osobni govor
U svakoj komunikaciji presudan je osobni govor, takozvane „ja-poruke“. Osobni govor zbližava ljude, pa tako i djecu i odrasle. Takav govor je iskren, autentičan i potiče empatiju. On nikoga ne vrijeđa ali itekako izražava osobne stavove i granice, što djetetu daje priliku da upozna i poštuje svoje roditelje, odnosno skrbnike ili odgojitelje, a također i nauči nešto o sebi. Osobni govor je govor sadašnjeg trenutka i dijete ga najbolje razumije, jer se i ono prirodno služi upravo takvim govorom. Podržavanjem i uvažavanjem osobnog govora kod djeteta omogućavamo razvoj djetetove samosvijesti i zdravog mentalnog razvoja. To ne znači da bi trebalo ispuniti svaku djetetovu „ja-želju“, već saslušati, uvažiti i donijeti odluku iza koje stojimo kao odrasle osobe, pritom ne omalovažavajući dijete korištenjem prijetnja i „Ti-poruka“. Npr. umjesto „Ti ne možeš, to si premali. ti si zločest, ići ćeš u kaznu, ti uvijek…, ti sad namjerno…dobit ćeš po guzi“, možemo reći „Meni je sad dosta, ja sam umoran, ne sviđa mi se, želim da prestaneš odmah, bojim se zbog…, u žurbi sam i želim da odmah kreneš, jako mi je važno…“ itd. Roditelj ima pravo na umor, glavobolju, gledanje filma, drugim riječima: ima pravo na svoje potrebe i osjećaje i dijete će to poštivati, ukoliko sam roditelj to poštuje. Svakom djetetu treba baš takav roditelj, a ne robot. To ne znači da će dijete odmah uvažiti osobni govor. Ono će vjerojatno i dalje sebično željeti ostvarenje trenutnih želja, ispitivati granice i dosljednost odluka. No, želje i potrebe nisu isto, pa je na odraslima da to dobro procjene i preuzmu odgovornost. Osobnim govorom jasno se iskazuje što je neprihvatljivo, ne narušavajući pritom integritet djeteta i sam odnos sa djetetom.
To je nešto čemu bi svi trebali težiti: izgradnji kvalitetnog odnosa. Za odnos su odgovorni isključivo odrasli i nikako ne bi smjeli upasti u zamku prebacivanja odgovornosti za odnos na maleno predškolsko dijete. Odnos, zajedništvo, osjećaj pripadnosti, poštovanja i dostojanstva je nešto što se gradi i dobro je da ima čvrste temelje, sve ostalo je prolazno i manje važno. Umjesto dobrog odnosa, imati poslušno dijete može biti cilj pojedinog roditelja, no trebalo bi promisliti želi li uistinu odgojiti poslušno dijete koje će jednoga dana biti poslušno i svima oko sebe, svojim nadređenima na poslu, svome partneru i drugima, bez kompetencija da izražava svoje potrebe, brani svoje stavove i bori se za očuvanje vlastitog integriteta, uvažavajući pritom druge ljude i izgrađujući kvalitetne, ravnopravne odnose. Upravo te kompetencije su ujedno i najvažnije što odrasli trebaju i mogu pružati djeci.

Martina Plehan, odgojiteljica