Uloga igre u razvoju djece

Igra je osnovna aktivnost djece rane i predškolske dobi. Igra ima cilj i svrhu u sebi samoj te je samim time prirodan oblik učenja o svijetu i životu. U igri dijete samo određuje pravila i tempo kojim će se igra odvijati. Važno je napomanuti kako je igra reproduktivna, dobrovoljna i svrsishodna aktivnost što znači da se dijete igra točno na određen način u određenoj dobi i pritom je svrha u igri samoj, u samom tijeku i aktivnosti, a ne u nekom vanjskom rezultatu koji je moguće vrednovati od strane odraslih promatrača. Jednostvanije, odrasli ne moraju uvijek u potpunosti razumijeti načine na koje se djeca igraju niti ih trebaju uspoređivati s poznatim obrascima igranja. Potrebno je da odrasli znaju kako je djetetu upravo u datom trenutku određen način igre razvojno portreban te ga nije dobro ometati, korigirati ni prekidati.

Iako vrlo dinamična, igra je za dijete svojevrstan odmor. U igri nema neuspjeha jer igra sama po sebi nema posebno određen cilj i svrhu kojima služi već joj je smisao u njoj samoj. Dijete u igri razvija motoriku, um, osjećaje i socijalne odnose, a upravo te vještine potrebne su za dobro funkcioniranje u svijetu u kojem egzistira. U igri dijete i emocionalno sazrijeva. Konkrenije, stječe prijatelje, razvija maštu, znatiželju i stvaralaštvo što su poželjne predispozicije za kvalitetne temelje cjeloživotnog učenja.

Igra rasterećuje dijete i usrećuje ga, ispunjava želje, potiče pozitivne osobine iz čega možemo zaključiti kako igra u sebi nosi višestruke benefite za dječji razvoj. Dijete je na igru poteknuto unutarnjom motivacijom i fleksibilnošću, a u igri je usmjereno na proces, a ne na rezultate. Dijete igri pristupa s emocijama, u igri povezuje stvarnost i maštu i najbolje razumijeva svijet u kojem živi. Dijete u igri paralelno razvija apstraktno mišljenje i govor. Igra tkođer ima i zdravstveni aspekt, odnosno, sredstvo je za postizanje zdravlja i na dijete djeluje terapijski. Omogućava spoznaju raznih situacija i neugodnih pojava na vrlo jednostavan i pririodan način te pomaže u rješavanju sukoba. Igra pomaže djetetu da se afirmira među drugom djecom, da iskaže svoje sklonosti i sposobnosti te pozitivne i negativne doživljaje. Dijete kroz igru uči i razvija se. Upravo mu igra omogućava povezanost sa svijetom i životom. Kroz spontanu aktivnost razvija motoriku, um i osjećaje koji će mu kasnije pomoći u suočavanju sa brojnim zadacima na živonom putu.

Upravo iz navedenih razlga od izuzetne je važnosti da odrasli imaju pozitivan stav o igri jer će na taj način oni brinuti da bude igra bude što kvalitetnija. Isto tako, važno je djeci pokloniti vrijeme te ih pustiti da vode u svijet mašte, kreativnosti i jednostavnosti – u djetinjstvo.

Napisala:
Jana Žabojec, mag. praesc. educ.