“ Sve što može, dijete i mora napraviti samo” M. Montessori
Ova rečenica je nit vodilja koja odgojitelje pokreće kroz njihov rad s djecom od jaslica, pa sve do polaska u školu. To znači da odgojitelj koji je svjestan dječjih mogućnosti već nakon provedene prilagodbe u jaslicama počinje raditi s djecom na usvajanju životno-praktičnih aktivnosti, potičući djecu vlastitim primjerom, ali i verbalno. Uz to potrebno je osvijestiti roditelje, da kada je god to moguće kod kuće djetetu pristupe na isti način i podrže nastojanja odgojitelja. U praksi se odgojitelji dosta često susreću sa začuđenim pogledima kada usmjeravaju roditelje da potiču djecu na samostalnost već u jasličkoj dobi.
Važno je naglasiti da roditelje treba osvijestiti kako je važno pustiti dijete da nešto pokuša učiniti samo, kako bi se suočilo sa vlastitim uspjehom i neuspjehom. Isto tako treba naglasiti kako se odgovornost i samostalnost uče u ranom djetinjstvu. Naravno da pritom treba voditi računa o dobi djeteta i njegovoj razvojnoj fazi, te njegovim individualnim mogućnostima. Zadatak odgojitelja je da potiče djecu na jednostavne radnje. Neke od njih su: pospremanje igračaka, izuvanje i obuvanje obuće, samostalno pranje ruku (od puštanja vode, uzimanja sapuna, zatvaranja vode, brisanja ruku), samostalno jedenje i pijenje iz čaše, pospremanja stola nakon ručka, skidanje i oblačenje odjeće i sl. Dijete najbolje uči gledajući i oponašajući odrasle. Važno je da dijete savlada pravilo sjedenja za stolom u vrijeme obroka. Nastojimo što je više moguće sjediti uz dijete dok ono ne savlada ovu radnju, a nakon toga ga upućujemo da samo pospremi zdjelicu, tanjur ili šalicu na kolica. Djetetu ovaj zadatak nije samo koristan za stjecanje navike pospremanja ili zadovoljavanje potrebe za kretanjem, već i uživa u omogućenoj samostalnosti i korisnosti.
Odgojitelj potiče djecu da samostalno izuvaju papuče i skidaju manje zahtjevne komade odjeće. U početku im je potrebna pomoć i bodrenje, no ubrzo ugledajući se jedan na drugoga i sami svladaju ove vještine. Igračke pospremaju zajedno i djeca i odgojiteljice. U početku djeca ne razumiju što tražimo od njih, no pospremanje tada postane igra. Važno je da u svakom trenutku upoznamo dijete sa radnjom, korak po korak, jer na taj način jačamo djetetovu sigurnost i sliku o sebi. To činimo na način da verbalno potičemo dijete u trenutku kada mu je pomoć potrebna. Na početku će možda biti i suza zbog neuspjeha, ali kada dijete uspije svladati određenu radnju samostalno, sreća i zadovoljstvo odmah će se vidjeti na izrazu njegova lica. Djetetu treba dati vremena da stekne sigurnost u svoje mogućnosti i nove vještine.Kao što je već spomenuto, kroz poticanje samostalnosti dijete stječe pozitivnu sliku o sebi, a neuspjesi, ponovni pokušaji i novi uspjesi tome doprinose.
Nikolina Matešić, odgojiteljica
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali |