Važnost dramske igre

Kroz svaku igru djeca uče i rastu. Od najranijeg djetinjstva, od prvih igara predmetima iz okoline, djeca oblikuju svoj spoznajni svijet i polako razumijevaju složene socio-emocionalne odnose. Na svakom sljedećem stupnju razvoja, igra postaje kompleksnija, a kroz nju djeca nesvjesno razvijaju sve veći broj kompetencija. Dramska je igra možda i najplodnije tlo za razvoj različitih vještina, ali i za rasterećenje od problema. Istovremeno je zabavna, edukativna i terapeutska.
Nebrojeno puta, igrajući se s djecom, čujemo od njih ono što nismo ni pomišljali da se nalazi u njihovom umu. Kroz igru nam otvaraju vrata u svoje skrivene svjetove u kojima se, iza maštom obojenih likova, krajolika i događaja, nalaze velika pitanja. Općeljudske istine, konfliktne socijalne situacije, emotivne poteškoće i druge brige itekako okupiraju dječji um. No on im ne prilazi racionalno, kao što to čini um odrasla čovjeka. Dječji um se igra. Dječji um spontano osmišljava metode rješavanja poteškoća tijekom dramske igre. Dječji um pronalazi rasterećenje kroz zabavni aspekt igre.

dramski1
Na dječju potrebu za dramskom igrom odrasli trebaju odgovoriti pružanjem poticajne i sigurne okoline u kojoj takva igra može nesmetano rasti. To podrazumijeva i prostor i vrijeme i rekvizite (lutke, figurice, maske, kostime, slikovnice, glazbu… ). Osim toga, poželjno je pridružiti se djeci kad god nas pozivaju u dramsku igru i shvatiti to kao priliku da ih bolje razumijemo, da produbimo odnose s njima, a i da se sami zabavimo. Dramsku igru može inicirati dijete, a može i odrasla osoba, koja pritom treba imati na umu da dramskoj igri nije cilj stvaranje kazališne predstave, nego je sva vrijednost u igrovnom procesu. Smjerovi u kojima dramska igra može krenuti često su nepredvidivi. Odrasla osoba mora biti dovoljno fleksibilna da prihvati ta kretanja igre, dovoljno nenametljiva da podrži bujicu dječjih ideja, ali i dovoljno odgovorna da kontrolira i preusmjerava igru u trenutku kad ona prelazi okvire prihvatljivog. Sudjelovanje u dramskoj igri mora biti svojevoljno. Svaka prisila je besmislena jer stvara nelagodu i odbojnost, pa samim time pobija svrhu dramske igre – da opusti, razonodi i pouči. Ovisno o vrsti igre (pr. pantomima, vođena fantazija, prepričavanje,ples, improvizacija, igra uloga…) varira broj sudionika i način sudjelovanja. Dramska igra se može provesti samostalno, u paru, u malim skupinama, u velikoj grupi.
U grupnoj dinamici dječjih vrtića svakodnevno se događa čitav niz dramskih igara kroz koje djeca ponovno proživljavaju različite situacije iz života. Primjerice, djevojčice koje se igraju lutkama kopiraju situacije iz obiteljskog doma, iz parka, iz crtanih filmova ili priča. Kroz tu igru one utvrđuju poznate socijalne obrasce, ali svaka od njih u igru donosi nešto specifičnog osobnog iskustva pa zajednički stvaraju sasvim nove situacije. Svaka nova igrovna situacija zahtijeva od djeteta dodatni kognitivni angažman i brzo snalaženje – Kako ću se postaviti u odnosu na druge? Što ću reći, što učiniti? Složene su to psihomotorne akcije koje se pred našim očima odvijaju brzo i spontano pa im često ne pridajemo važnost koju zaslužuju. Gubimo iz vida da se upravo u tim igrama odvijaju prave škole za život. Vježba se i govor i slušanje, upijaju se nove informacije, razvija se kreativnost, inventivnost, uvažavanje,strpljenje, suradnja, kontrola emocija, pa i kontrola pokreta, jača se samopouzdanje itd. Zbog toga je nužno, i u vrtiću i kod kuće, djeci omogućiti što više prilika za što raznolikiju dramsku igru u kojoj se njihova mašta može slobodno kretati.

Marija Vrdoljak, odgojiteljica

X